Na granici života i smrti…

Postoje dokazi da i nakon prestanka rada mozga ljudski um shvaća da svijest i dalje živi i da „jastvo“ traje.

Postoje dokumentirane činjenice mističnih, duhovnih, vjerskih doživljaja u stanju „privremene smrti“ nakon prestanka rada mozga. Svjedočanstva ljudi koji su doživjeli kliničku smrt demantiraju laž ateista da su um, jastvo i čovjekova svijest isključivo rezultat elektrokemijskih procesa koji se odvijaju u mozgu i da u trenutku smrti prestaju postojati. Materijalisti čovjeka promatraju kao biološki automat ili „lutku od mesa“ koja je pod kontrolom neurona i gena. Potpuno odbacivanje duhovne stvarnosti, kako to čine ateisti, ne nalazi svoje uporište u dokumentiranim činjenicama, već je rezultat naivne vjere u materijalističke dogme da postoji jedino materijalni svijet. Kada bi ateisti imali pravo i kada ne bi postojala ljudska duša, koja živi i dalje nakon tjelesne smrti, tada bi doživljaji ljudi na granici života i smrti bili jednostavno nemogući.

Knjiga Immortality, the Other Side of Death (Besmrtnost, druga strana smrti) donosi brojne dokumentirane slučajeve osoba koje su doživjele kliničku smrt. Među njima je dirljivo svjedočanstvo slijepe osobe koja je doživjela tragičnu nesreću, a pošto se probudila iz kome, do u najsitnije detalje opisala je svoj doživljaj – kako je napustila tijelo i „očima“ duše promatrala što se događa za vrijeme reanimacije. Vjerodostojnost iskaza potvrdili su medicinska služba i očevidci. Kada bi djelovanje mozga bilo isključivo rezultat materijalnih elektrokemijskih impulsa koji se odvijaju među stanicama, slijepac ne bi mogao „vidjeti“ i opisati ono što je „vidio“.

Postoje i druga svjedočanstva osoba slijepih od rođenja koje su izvan svoga tijela promatrale, a kasnije i opisale tijek reanimacije iznoseći do u tančine i takve detaljea kao što su, primjerice, boja odjeće ili nakit medicinskoga osoblja. Tako je, primjerice, Vicki Umipeg, slijepa od rođenja, u 45. godini, vrlo precizno ispričala što je vidjela kada se našla izvan svoga tijela.

Što nam govore primjeri osoba kod kojih je došlo do potpunog prestanka rada mozga, a koje su usprkos tome vidjele i zapamtile i najsitnije detalje reanimacije? Te činjenice ukazuju da su čovjekovo „ja“ kao i njegova svijest potpuno neovisne o mozgu i da nakon tjelesne smrti i dalje postoje.

Gary R. Habermas i J. P. Moreland opisuju primjer žene koju su liječnici proglasili mrtvom. Kada su je, tri i pol sata nakon potvrđene smrti, vozili u mrtvačnicu žena je naglo oživjela, ustala i zbacila plahtu kojom je bilo pokriveno njeno tijelo. Kako se kasnije ispostavilo, točno je znala sve što se s njom događalo od trenutka kada je nastupila klinička smrt. Ispričala je kako je za vrijeme reanimacijskog postupka bila iznad svoga tijela i sve je točno vidjela i čula. Precizno je opisala tijek reanimacije. Taj slučaj su liječnici i medicinsko osoblje dokumentirali i potvrdili. S velikim su čuđenjem utvrdili da njen opis u potpunosti odgovara onome što se događalo.

Godine 1991., američkoj pjesnikinji, Pam Reynolds u 35. godini života, dijagnosticiran je tumor na mozgu. Bila je potrebna hitna operacija koju je vodio neurokirurg R. Spetzler u Barrow Neurological Institute u Phoenixu. Prije operacije učinio je hiopotermički zastoj cirkulacije hladeći tijelo na temperaturu od 15,5 stupnjeva Celzijusa. Kada je srca zastalo, a elektroencefalografski zapis moždanih valova pokazao prestanak moždane aktivnosti, kirurg je započeo s otvaranjem lubanje kirurškom pilom. U tom trenutku je Pam – kako je sama kasnije svjedočila – izišla iz tijela i slušala i vidjela sve što se događalo za vrijeme operacije. Njen opis bio je toliko detaljan i točan da su medicinsko osoblje i sam neurokirurg ostali zapanjeni. Gospođa Reynolds doživjela je „prijelaz“ i krenula u smjeru tajanstvenog svjetla kroz nešto što je nalikovalo na tamni tunel. Kada ga je prošla našla se u prostoru obasjanom čudesnom svjetlošću i toplinom Božje ljubavi gdje su je dočekali pokojni rođaci i prijatelji. To nevjerojatno iskustvo završilo je kada ju je pokojni ujak dopratio da se ponovno vrati u svoje tijelo koje je ležalo na operacijskom stolu. Sve se to događalo u stanju kliničke smrti i dok je gđa Reynolds bila pod budnom liječničkom paskom. Prestale su tada sve životne funkcije, prestale sve moždane aktivnosti.

Slučaj pjesnikinje Reynolds i mnogih drugih koji su doživjeli kliničku smrt ukazuje na činjenicu da čovjekov duhovni um i dalje funkcionira makar je prestao funkcionirati mozak. Po izlasku iz tijela, ljudska duša, njegovo vlastito „ja“, ostaje svjesno te, iz druge perspektive, postaje svjedok onoga što se događa na zemlji, svjedok istine o životu i smrti, o tajni neba, čistilišta i pakla.

Američki liječnik, internist, van Lommel, 80. godina prošloga stoljeća, počeo je prikupljati svjedočanstva pacijenata koji su se našli na granici života i smrti. Intervjuirao je 344 osobe koje su doživjele kliničku smrt i to u vremenskom razmaku, ne duljem od tjedan dana nakon doživljene kliničke smrti.

Gledano s materijalističkog aspekta osoba koja je u stanju kliničke smrti, ne bi trebala doživjeti ništa. Međutim, 18 % ispitanih takve je doživljaje upamtilo i prepričalo (usp. Denyse O’Leary, Mario Beaugard, Duhowy mózg, WAM, 2011., str. 247).

Razumljivo je da te osobe imaju velikih poteškoća pri izražavanju i opisivanju svojih doživljaja na granici života i smrti jer se radi o stvarnosti koju je teško izraziti ljudskim riječima.

Van Lommel tvrdi da postoje četiri zajedničke značajke tih doživljaja.

  1. Izlazak izvan tijela i jasna svijest o vlastitom „ja“.
  2. Promatranje vlastitoga života u kojem se jasno očituje kako dobra djela i misli produbljuju i grade odnos ljubavi s Bogom i drugim ljudima, dok zla djela i misli imaju destruktivan utjecaj, uništavaju veze ljubavi s Bogom i drugim ljudima te su izvor patnje; čovjek u punini doživljava posljedice svojih dobrih ili zlih djela prema sebi, drugim ljudima i Bogu, a svaka nepravda i bol koja je nanesena drugom čovjeku biva krivicom koja ostavlja traga i na počinitelju.
  3. Susret s pokojnim rođacima i prijateljima koje se odmah prepoznaje, a komunikacija s njima ostvaruje se neposrednom izmjenom misli.
  4. U većini slučajeva kod ljudi koji su imali takve doživljaje, tjelesna smrt prestala je izazivati strah, ali su se nerado vraćali u vlastito tijelo na zahtjev tajanstvenoga Bića iz Svjetla ili nekog od svojih umrlih predaka. (usp. Duchowy mózg, str. 248)

Opisi pacijenata koji su doživjeli kliničku smrt i zapamtili doživljaje na granici smrti, ukazuju na činjenicu da je velika većina njih doživjela trajnu nutarnju promjenu. Postojanje Boga za njih je postala najvažnija istina, uvjerili su se u postojanje neba, pakla i čistilišta. Svjesni su da je život na zemlji jedan i neponovljiv. Prestali su se bojati smrti i svoj život podredili zadaćama koje pred njih stavlja Bog.

Konačni kriterij, po kojemu je moguće utvrditi vjerodostojnost doživljaja na granici života i smrti jest Kristov nauk. Kada bilo koji aspekt tih svjedočanstava ne bi bio u skladu s Evanđeljem, potvrdilo bi to podmuklo djelovanje zloga duha. Treba, naime, znati da sotona ima sposobnost kamuflirati se, predstaviti se kao „anđeo svjetla“, s ciljem zavođenja ljudi i odvraćanja od Isusa Krista koji je u punini objavio istinu o Bogu, o posljednjim stvarima čovjeka, o otajstvu suda u trenutku smrti, o nebu, čistilištu i paklu. Istinski Bog koji je postao istinski čovjek u Isusu Kristu, uzeo je na sebe posljedice grijeha svih ljudi, doživio ljudsku smrt koju je pobijedio svojim uskrsnućem i otkupio čovjeka od svih grijeha. Na taj je način svakomu čovjeku dao mogućnost spasenja i dioništva u njegovoj posljednjoj pobjedi nad sotonom, grijehom i smrću. Samo je u Kristu moguće naći odgovor na sva pitanja koja se tiču krajnje sudbine čovjeka.

Sud u trenutku smrti

„U trenu mi je cijeli život proletio pred očima poput kakvog panoramskog, trodimenzionalnog prikaza, a svako učinjeno djelo pratila je i svijest o dobru ili zlu, odnosno shvaćanje uzroka i posljedice. Nisam osjećao samo iz vlastite perspektive, već sam spoznavao i misli svih osoba koje su bile uključene u taj događaj – mogao sam čitati njihove misli. To znači da sam primjećivao ne samo ono što sam sâm radio ili mislio, već sam shvaćao kakav je to utjecaj imalo na druge“ – ulomak je to iz svjedočanstva muškarca koji je, nakon srčanog udara, doživio kliničku smrt. (usp. Duchowy mózg, str. 247)

Ovdje treba shvatiti da ljudi koji su doživjeli kliničku smrt nisu doživjeli istinsku smrt, nego su se tek približili njenoj granici i stoga se iz njihovih svjedočanstava može iščitati odbljesak istine i doživljene stvarnosti. Cijela teološka isina o smrti i životu vječnom nalazi se samo u Svetomu Pismu i u Nauku Katoličke Crkve.

Znamo iz Svetoga Pisma da „nam se svima treba pojaviti pred sudom Kristovim, da svaki primi što je zaslužio: nagradu ili kaznu, već prema tome što je za zemaljskoga života činio.“ (2 Kor 5, 10) Tada će biti sud: „I kao što je ljudima odrđeno samo jedanput umrijeti – potom dolazi sud.“ (Heb 9, 27)

Isus Krist pojašnjava: „A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.“ (Iv 3, 19-21)

Jedini kriterij po kojem će nas Krist suditi u trenutku smrti jest ljubav. Isus Krist sam govori da su ljudi koji su u vrijeme svog zemaljskog života, čineći nepravdu „ljubili tamu“, a „mrzili svjetlo“. To znači mrzili Boga – odnosno odbacili dar otkupljenja koji im daruje Krist. Oni, pak, koji su kroz zemaljski život hodili putem Božjih zapovijedi „čineći istinu“, oni „dolaze k svjetlosti“, odnosno primaju dar spasenja koji im Bog daje. Dakle, za vrijeme suda, Stvoritelj čovjeku ostavlja na volju: „Pred čovjekom je i život i smrt: što on više voli to će mu se dati.“ (Sir 15, 17) Za tu životno najvažniju odluku od velikog je značanja povijest ljudskog života: „Doista, tko sije u tijelo svoje, iz tijela će žeti raspadljivost, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni.“ (Gal 6, 8)

U trenutku smrti završava se proces oblikovanja našeg čovještva, sazrijevanja za slobodu i ljubav koje traje kroz čitav čovjekov život. Svako svjesno i dobrovoljno prianjanje uz istinu, trud oko vjere i molitve, borba s vlastitim egoizmom i grijesima – sve to otvara čovjeka djelovanju Božjeg Duha koji ga oblikuje i u njemu razvija slobodu koja je sposobna za herojsku ljubav. Međutim, svaki grijeh, svako nijekanje dobra i djelovanje logikom sebeljublja zarobljava čovjeka i zatvara ga Božjem djelovanju, deformira njegovo čovještvo uništavajući njegovu sposobnost da ljubi. Nedostatak obraćenja, ustrajnost u grijehu može biti toliko egoistično da mrzi Boga.

Život na zemlji za svakog je čovjeka vrijeme nepovratnog i definitivnog sazrijevanja za vječnu ljubav u nebu, odnosno vrijeme degeneracije i srozavanja u područje apsolutnog egoizma i vječne propasti. Kada u trenutku smrti, u vrijeme posebnoga suda, čovjek stane licem u lice pred Krista, tada će – gledajući u istini čitav svoj zemaljski život – morati donijeti konačnu odluku za ili protiv Krista. Ta će istina biti uvijek izraz istine o čovjeku – odnosno o onome kako se oblikovala njegova sloboda u vrijeme zemaljskog života. U trenutku suda, doživljavajući u punini Kristovu ljubav, svaki čovjek donosi konačnu odluku prihvaćanja ili odbijanja. „Da“ izrečeno Kristu postaje nebo ili čistilište, dok odbacivanje njegove ljubavi postaje pakao.

Nakon smrti nema više povratka u zemaljski život. Čovjek živi samo jednom na zemlji. Bog opominje: „Ne zaboravi da nema povratka.“ (Sir 38, 21a) Ideja reinkarnacije je prijevara i sotonska laž.

Ako umirući, u trenutku svoje smrti, osjeti i najmanje kajanje za svoje grijeha i otvori se Kristovoj ljubavi, tada će taj čovjek biti spašen. Sveto Pismo govori da će se takav očistit, kao kroz oganj (usp. 1 Kor 3, 15). Taj oganj upućuje na trpljenje koje ga čeka u čistilištu zbog grijeha učinjenih za života koje za posljedicu ima patnju ljudi koji žive na zemlji. Čovjek mora sazreti za sjedinjenje u ljubavi s Trojednim Bogom i zato sam želi taj proces, nekad vrlo mučan, očišćenja i sazrijevanja u ljubavi u čistilištu.

U trenutku suda, u smrtnom času, svaki prima ono što želi, a čovjekova želja biti će u skladu s njegovim zemaljskim životom. „Iza tajanstvenih vrata smrti ocrtava se radosna vječnost u zajedništvu s Bogom ili kazna u odijeljenosti od njega.“ (Ivan Pavao II. Reconciliatio et paenitentia, 26).

„Zašto nećemo svi biti spašeni? Zato što neće svi to željeti. Milost, koja je besplatna, otkupljuje samo one koji žele spaseje, a oni koji ga ne žele, neće se spasiti.“ (sv. Ivan Zlatousti)

Vlč. M. Piotrowski, TChr
Miłujcie się, 4/2013, 15-18

(prijevod s poljskog jezika: Jelena Vuković)