Uvjerili smo se dakle da kvantna fizika kao i astronomija, istražujući svijet koji nas okružuje, potvrđuju istinu vjere da je Bog koji se u objavljuje u Bibliji i Katoličkoj Crkvi isti onaj Bog kojeg znamo kao Stvoritelja.
Konstante fizike
Šezdesetih godina XX. stoljeća britanski astronom i astrofizičar Martin John Rees, kasniji predsjednik Kraljevske akademije znanosti (2005.-2010.), svratio je pozornost na nevjerojatnu preciznost kojom djeluju zakoni fizike. Upozorio je na šest važnih konstanti u fizici na kojima počiva i funkcionira materija. Kad bi se one samo minimalno promijenile, svijet bi se jednostavno raspao. Primjerice, sila koja povezuje nukleone (protone i neutrone) u atomskoj jezgri opisuje se pomoću neograničene vrijednosti – epsilon koja iznosi 0,007. Kada bi se ona umanjila, na npr. 0,006 u našem bi svemiru mogli opstati jedino atomi vodika, jer sila ne bi mogla zadržati višak neutrona i protona u atomskim jezgrama. S druge strane, kada bi epsilon iznosio 0,008, atomi vodika ne bi mogli sačuvati svoju vlastitost jer ne bi postojale atomske jezgre od samo jednog protona pa u svemiru ne bi bilo vodika, a to bi onda značilo nemogućnost opstanka života.
Reese, kao jednu od najzanimljivijih vrijednosti, izdvaja kozmičku konstantu lambda. Njena vrijednost opisuje odnos gustoće tamne energije svemira i kritičke gustoće Planckove energije; ona je nevjerojatno mala i iznosi oko 10-123. Kada ne bi bila takva, u svemiru ne bi mogle nastati strukture kao što su, primjerice zvijezde, galaksije ili planetarni sustavi. Zainteresirani čitatelji o svemu mogu više pročitati u njegovoj knjizi Just Six Numbers: The Deep Forces That Shape the Universe, London, 1999.
Slučajna preciznost
Iz toga slijedi da se čak i „najslučajniji“ događaji u svemiru odvijaju uvijek u neobično preciznim okvirima, koji nisu slučajni. Analizirajući proces nastanka svemira, znanstvenici uviđaju da se taj proces nije dogodio „bilo kako“, nego na vrlo određen način. Profesor Zbigniew Jacyna-Onyszkiewicz (Poznanj) ističe: „Vidljivo je da su globalna svojstva svemira upravo takva da omogućuju naše postojanje u njemu. Minimalne promjene tih svojstava onemogućile bi opstanak života na Zemlji.“ (Akosmizm, Poznań, 2015.) Glasoviti američki fizičar Freemann Dyson napisao je: „Što više proučavam svemir i detalje njegove građe to više pronalazim dokaze da je svemir u određenom smislu znao da se u njemu trebamo pojaviti.“ Naravno, nije to znao samo svemir, nego i njegov Stvoritelji, koji je djelovao u skladu sa svojim planom, stvarajući upravo takav svemir u kojem će život biti moguć. Služeći se riječima prof. Penrosea, bio je to fenomenalan, samo za nas izveden Veliki prasak. U svojoj knjizi The Road to Reality, A Complete Guide to the Law of the Physics (London, 2004.) on iznosi broj s kojom se preciznošću dogodio proces nazvan Veliki prasak, a to je: 1:1010123.
Ne želim se ovdje hvaliti, ni promovirati, no obranio sam doktorski i habilitacijski rad, ispitujući mjerne uređaje čija je preciznost bila mjerne vrijednosti 1:102. Nikome od recenzenata nije palo na pamet da bi ta preciznost bila slučajna; ona je rezultat napornih teorijskih i empirijskih istraživanja. Međutim ovdje se spominje brojna vrijednost koju ne možemo ni pojmiti – za takve brojeve nije čak ni naziv smišljen; dakle možemo biti potpuno sigurni da imamo posla s Bogom Stvoriteljem koji je od nas mudriji barem 1:1010123.
Naravno, u znanosti svatko ima pravo izvlačiti vlastite zaključke iz već postojećih činjenica i donositi alternativne hipoteze. No kada je riječ o empirijskom poretku u svemira nema baš puno ideja koje bi s naturalističkog motrišta objašnjavale njegov nastanak. Jedna hipoteza govori da svemiri nastaju sami od sebe u beskonačnost – malo ovakvi, malo izmijenjeni – i u beskonačnosti se dogodilo da je nastao upravo ovakav svemir koji omogućuje život i u kojem je život zapravo „morao nastati“. Apstrahirajući samo pitanje o „mogućnosti“ automatskog nastanka života, želim samo naglasiti da nemamo nikakvih dokaza da je ikada nastao ikakav svemir ili da bi mogao nastati. Sa znanstvenog stajališta takvu se pretpostavku ne bi moglo nazvati čak ni hipotezom – to je obično „što bi bilo kad bi bilo“.
Pitanje Bogu
Pokušavajući izbjeći zaključak o postojanju Boga Stvoritelja, fizičar Robert L. Park, rekao je sljedeće: „Ako je svemir projektiran da bi u njemu nastao život, onda moramo priznati da je to bio vrlo neuspješan projekt. U najvećoj mjeri svemir nije pogodan za život kakav poznajemo. (…) Savršeno skrojen za život? Smislenije zvuči pitanje: zašto je Bog stvorio svemir u kojem je tako snažno onemogućen život?“ (Superstition: Belief in the Age of Science, Princeton, 2008., str. 11)
Da, zašto? To je dobro pitanje na koje Bog bez ikakvih problema može dati odgovor, ako ga doista iskreno upitamo. No, jesmo li doista hrabri stati pred Boga s kritičkim pitanjem koje je prilično slično Parkovu predbacivanju? Jer sa svojim prigovorima pred Stvoriteljem svijeta ispadamo smješniji od automehaničara koji kritizira konstruktore aviona: „Zašto ovaj zrakoplov ne može letjeti još brže?“ Jer nije svaki mehaničar u stanju napraviti automobil od postojećih dijelova, a da ne govorim o projektiranju i izradi aviona koji bi letio.
Konačno, u Bibliji nalazimo primjer čovjeka koji je prigovorio Bogu. Smatrao je da bolje zna kako svijet treba funkcionirati. Bog na njegov poziv na raspru odgovara – „Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski promisao? Bokove svoje opaši k’o junak: ja ću te pitat’, a ti me pouči. Gdje si bio kad zemlju utemeljih? Kazuj, ako ti je znanje sigurno.“ (Job 38, 1-4)
Jesmo li u stanju stvoriti barem malen, primitivan svemirčić za igru djeci u pješčaniku? Ako ne, onda dobro potcrtajmo Jobov odgovor, zapamtimo ga i vratimo mu se često: „Odveć sam malen: što da odgovorim? Rukom ću svoja zatisnuti usta. Riječ rekoh – neću više započeti; rekoh dvije – al’ neću nastaviti.“ (Job 40, 4-5)
Treba znati da Job nije odgovorio na pitanje koje mu je bilo postavljeno. Zanima me bi li na nj odgovorio itko od današnjih znanstvenika koji pokušavaju poučiti Boga kako je trebao stvoriti svemir i što bi trebao popraviti. Ili znamo li uopće odgovoriti na pitanja iz astronomije postavljena Jobu prije 2500 godina kao što su: „Možeš li lancem vezati Vlašiće i razdriješiti spone Orionu, u pravo vrijeme izvesti Danicu?“ (Job 38, 31) Jesmo li u stanju stvoriti barem malen, primitivan svemirčić za igru djeci u pješčaniku? Ako ne, onda dobro potcrtajmo Jobov odgovor, zapamtimo ga i vratimo mu se često: „Odveć sam malen: što da odgovorim? Rukom ću svoja zatisnuti usta. Riječ rekoh – neću više započeti; rekoh dvije – al’ neću nastaviti.“ (Job 40, 4-5)
Znanstvene činjenice
Srećom, ovaj Jobov stav nije stran ni današnjim znanstvenicima koji na temelju istraživanja materije dolaze do zaključka da njeno postojanje mora biti rezultat djelovanja Osobe ogromne inteligencije i nevjerojatne moći. Primjerice istaknuti astronom, prof. S. Hawking ističe: „Klasična teorija nije u stanju dati odgovor na pitanje kako bi mogao nastati svemir u početnom trenutku ako je materija bila beskonačno zgusnuta, budući da zakoni fizike ne djeluju u takvim uvjetima. To znači da znanost ne može objasniti kako je nastao svijet. Umjesto toga znanost je primorana pozvati se na čimbenike izvan svemira.“
Profesor Jacyna-Onyszkiewicz tvrdi: „Razumna Bit koja je planirala naše postojanje ne može podlijegati zakonima kvantne fizike, to znači ne može biti objekt proučavanja fizike. Ona mora „gospodariti“ nad zakonima kvantne fizike.“ (Akosmizm, Poznań, 2015.)
Nije stvar u tome da trebamo upoznavati svijet da bismo ga razumjeli. Naime, moramo shvatiti da nam naše znanje ne daje pravo poučavati Stvoritelja i ponašati se kao da ga nema.
Poznati pravoslavni teolog Aleksander Mień navodi: „Prema definiciji logički dokazi imaju karakter prisile (…) Dokazi za postojanje Boga nisu međutim prisila (…) jer se ne radi o „dokazu“ u užem smislu, nego o svjedočanstvu, što nije isto.“ Čak i za ateiste otvorena uma, istinska znanost može biti prvi korak na putu k vjeri: „A bez vjere nemoguće je omiljeti Bogu jer tko mu pristupa, vjerovati mora da postoji i da je platac onima koji ga traže.“ (Heb 11, 6) Uvjerili smo se dakle da kvantna fizika kao i astronomija, istražujući svijet koji nas okružuje, potvrđuju istinu vjere da je Bog koji se u objavljuje u Bibliji i Katoličkoj Crkvi isti onaj Bog kojeg znamo kao Stvoritelja. „Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova. Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike. Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo.“ (Rim 1, 19-21)
Mirosław Rucki
Miłujcie się, 1/2015, 15-17
https://milujciesie.org.pl/